Posljednjih godina Zagreb je sve jasnije pokazao potrebu za novim tipom hotelskih prostora, onima koji nadilaze svoju osnovnu funkciju te postaju mjesta susreta, rada, druženja i doživljaja grada. Putnici više ne traže samo kvalitetan smještaj, nego iskustvo, karakter i povezanost s destinacijom, a upravo su na tom tragu nastali Maistrini hoteli Zonar Zagreb i Stellar Boutique Modules.
Dok Zonar donosi energiju sporta, wellnessa i društvenog života nove generacije putnika, Stellar predstavlja drukčiji, futuristički pogled na boravak u gradu spajajući dizajn, tehnologiju i iskustvo u jedinstven koncept. Ono što ih povezuje jest sposobnost da privuku ne samo goste iz svijeta, nego i lokalnu publiku, stvarajući mjesta susreta, događanja i novih ideja.
Njihov dolazak dodatno je obogatio zagrebačku hotelsku i lifestyle scenu koja sve više prati ritam europskih metropola u kojima hoteli funkcioniraju kao kulturni i društveni hubovi. Bilo da je riječ o rooftop druženjima, gastronomskim konceptima, poslovnim susretima ili kreativnim događanjima, Zonar i Stellar postali su mnogo više od smještajnih objekata - postali su dio identiteta suvremenog Zagreba.
Iza te transformacije stoji promišljena arhitektonska vizija koja je prepoznala potrebe novog urbanog putnika, ali i potencijal Zagreba kao grada otvorenog inovacijama i suvremenom dizajnu. Upravo je zato posebno zadovoljstvo razgovarati s arhitektima biroa STUDIO UP, Leom Pelivan i Tomom Plejićem, autorima projekata koji su značajno utjecali na način na koji danas doživljavamo hotelske prostore u hrvatskoj metropoli. Hotelima Zonar i Stellar nisu oblikovali samo interijere i arhitekturu, nego su stvorili mjesta koja aktivno sudjeluju u gradskom životu, potiču interakciju i unose novu energiju u zagrebačku svakodnevicu.
Kako biste opisali svoj pristup projektiranju hotela i projekata kao što su Stellar i Zonar u Zagrebu? Što vam je bilo ključno u definiranju njihove nove, i to ne samo hotelske uloge u gradu?
Lea Pelivan: Naš pristup hotelu polazi od pretpostavke da je klasični model hotela kao mjesta za spavanje danas dosadan i u velikoj mjeri iscrpljen. Ne zanima nas projektiranje zgrada koje funkcioniraju kao utvrde i izolirani otoci unutar grada ili pejzaža, nego stvaranje prostora koji proizvode urbanu energiju – prostora gdje ti srce brže tuče! Hotel promatramo kao javni uređaj, kao svojevrsni gradski katalizator koji može generirati susrete, događaje, razmjenu ideja i nove “naelektrizirane” društvene odnose.
Toma Plejić: Kod projektiranja Zonara zanimalo nas je kako stvoriti prostor koji će privlačiti najrazličitije sfere – sportaše, kreativce, poduzetnike, lokalne stanovnike i turiste istodobno. Kod Stellara smo istraživali kako u samom centru Zagreba napraviti hibrid između hotela, urbanog dnevnog boravka i mjesta koje komunicira s gradom na gotovo filmski način. U oba slučaja ključno pitanje nije bilo kako će izgledati soba, nego što će se događati “između”. Najvažniji su nam zajednički prostori jer upravo oni stvaraju identitet mjesta, mijenjaju karakter, dižu i pumpaju intenzitet. Sobe su apsolutno važan element i one su u oba projekta vrlo radikalne.
Lea Pelivan: Smatramo kako hotel danas mora imati kapacitet da funkcionira kao mali grad unutar grada. On više nije samo destinacija, nego i platforma za najdinamičnija iskustva. U tim hotelima se događaju simultano i ozbiljni skupovi i techno zabave. To je miks ozbiljnog i opuštenog, miks kontrole i biti “izvan kontrole”. Stvaranje autentičnih uspomena. Upravo ta promjena paradigme bila je okidač za oba projekta.
Po čemu se ti hoteli razlikuju od tradicionalnog shvaćanja hotelske arhitekture u Hrvatskoj?
Toma Plejić: Dugo su hoteli bili zamišljeni kao vrlo strogo programirani objekti. Dođeš, prijaviš se, odeš u sobu, prespavaš, odlaziš... Javne zone često su bile prosječno formalne, prosječno reprezentativne i nezanimljive. Takvi prostori nisu ni tebe niti druge tebi zanimljive ljude pozivali na zadržavanje, na spontano korištenje niti u ulazak u nepoznato, u novi dijalog.
Lea Pelivan: Pokušali smo napraviti gotovo suprotan model, prezentirali smo ga kao - “antihotel”. Umjesto da recepcija bude središnji element hotela, ona se jedva razaznaje, fokus smo stavili na društvene prostore, i to na vrlo široku paletu različitih javnih karaktera. Naši gradski hoteli imaju više karakter kluba nego hotela. Dinamični “heavy-duty” karakter zamijenio je štukature, bordure i štofane zavjese. Umjesto da gosti prolaze kroz hotel, željeli smo da u njemu ostaju, borave i da se ogledavaju u njemu, da prate tko je još tu, što će se dogoditi. Oba hotela imaju dozu “radnog karaktera prostora”, kao neki tip studija u kojem se nešto kreativno događa. Još važnije, željeli smo da dolaze i ljudi koji u njemu uopće ne odsjedaju, da se grad u hotelu događa, da cvate urbani puls...
Toma Plejić: U tom smislu Zonar i Stellar nisu zamišljeni kao klasični hoteli, nego kao hibridne pulsirajuće urbane infrastrukture. To su mjesta u kojima se jednako prirodno može održati poslovni sastanak, večernji izlazak, prezentacija novog proizvoda, ručak s prijateljima ili jednodnevni rad iz lounge prostora. Fleksibilnost i otvorenost. Prostori bez programa su nova startna pozicija.
U Hrvatskoj se još često doživljava da su hoteli “zatvoreni” prostori. Koliko ste vi u projektiranju svjesno radili na tome da hotel postane otvoren i dostupan građanima, a ne samo gostima?
Lea Pelivan: Vrlo svjesno. Često nas fascinira činjenica da ljudi bez problema ulaze u kafiće, muzeje ili trgovačke centre, ali još imaju određenu psihološku barijeru prema hotelima. Kao da postoji nevidljiva granica koja poručuje da je taj prostor rezerviran za nekoga drugoga.
Toma Plejić: Da, to je jedna od naših temeljnih projektantskih ambicija. Arhitektura je moćan alat za rušenje takvih granica. Zato smo inzistirali na otvorenosti, transparentnosti i programima koji su jasno usmjereni prema gradu.
Lea Pelivan: Željeli smo da prolaznik odmah razumije da je dobrodošao. Da može prirodno ušetati u hotel. Potrebno je stvoriti atmosferu koja komunicira pristupačnost. To znači drugačije oblikovanje ulaza, drugačiju organizaciju prizemlja, drugačiju logiku kretanja i drugačiju vrstu sadržaja. Hotel mora aktivno pozivati građane unutra, a ne čekati da oni sami prijeđu prag.
Toma Plejić: Ovi hoteli nemaju na ulazima osoblje koje te analizira kako si obučen, upravo suprotno staff je jako pozitivno i visoko rangiran na mrežama tijekom svih ovih godina kao super prijateljski, a uniforme koje je dizajnirao Silvio Vujičić za oba hotela spoj su visoke i ulične vibrantne mode. Uniforme žestoko interferiraju i komuniciraju s arhitekturom kroz, primjerice, rastere retroreflektivnih materijala i grafičkih aplikacija. Zapravo su uniforme ekstenzija arhitekture s jedne strane i tijela s druge strane. Uniforme su “prostor između”.
Gdje za vas završava hotel, a počinje grad ili ta granica uopće više ne postoji?
Toma Plejić: Zanimljivo pitanje. Najzanimljiviji trenutak događa se upravo onda kada ta granica postane nejasna. Smatramo da dobra arhitektura ukida granice, a bavi se dizajnom prijelaza - transprostorima. Nedavno su hoteli funkcionirali kao autonomni svjetovi odvojeni od okruženja. Danas nas zanima upravo suprotno - kako ih učiniti nositeljima urbanog i živahnog ekosustava.
Lea Pelivan: Idealna situacija je ona u kojoj više nije moguće jasno reći gdje završava grad, a počinje hotel. Mislimo da se to osjeća u ovim projektima. Kada stanovnici grada koriste hotelski bar jednako spontano kao kvartovski kafić, kada se u hotelskim prostorima održavaju javna događanja, kada poslovni ljudi dolaze na sastanke, a studenti na radionice, tada granica ispari.
Toma Plejić: U tom trenutku hotel postaje gradska infrastruktura. To je za nas jedino bitno.
Postoji dojam da dio ljudi u našim gradovima još ne osjeća da je prirodno ući u hotel na kavu, ručak ili piće. Jeste li vi to prepoznali kao problem i kako ga arhitektura može promijeniti?
Lea Pelivan: Apsolutno. To nije samo naš lokalni fenomen, ali kod nas je posebno izražen. Ljudi često hotel povezuju s formalnošću, luksuzom ili nečim što nije dio njihove svakodnevice. Velik dio arhitekture zapravo je komunikacija. Zgrada neprestano šalje poruke. Može poručivati “ovo nije za tebe” ili može poručivati “uđi, sudjeluj, ostani, uživaj”. Nama je bilo važno da Zonar i Stellar šalju upravo ovu drugu poruku.
Toma Plejić: Arhitektura može promijeniti tu percepciju stvaranjem prostora koji djeluju otvoreno, živo i neposredno. Ako je prizemlje aktivno, ako se iz ulice vide ljudi koji rade, razgovaraju, piju kavu ili prisustvuju događajima, tada se mijenja i psihološka slika prostora.
Što u prostoru mora biti drukčije da bi se netko osjećao dobrodošlo, čak i ako nije gost hotela?
Lea Pelivan: Prije svega mora dominirati osjećaj da prostor pripada ljudima. To zvuči jednostavno, ali zapravo zahtijeva vrlo precizne arhitektonske odluke. Potrebno je izbjegavati monumentalnost koja stvara distancu i, umjesto nje, stvarati interaktivne ambijente koji pozivaju na invaziju. Za nas nije uspješan hotel onaj u kojem se netko može osjećati jednako ugodno kao u vlastitom dnevnom boravku, hoteli su ekstra okruženje i teleportiraju te u novu ekstra dimenziju. Hoteli nisu “Home away from home” to je dosadno i zvuči prašnjavo. Hoteli su autentično novo, punokrvno iskustvo. Kombinacija privatnosti, javnosti i različitosti stvara suvremene društvene prostore i uspomene.
Toma Plejić: Važni su pogledi, transparentnost, fleksibilnost i mogućnost spontanog zadržavanja. Ljudi moraju imati osjećaj da mogu sjesti, raditi, razgovarati ili jednostavno promatrati grad bez obaveze, potpuno ležerno.
Koliko su vam bili važni barovi i restorani u hotelima kao mjesta koja trebaju živjeti jednako kao i gradski lokali?
Lea Pelivan: Možda čak važniji nego što se tradicionalno smatra. Barovi i restorani imaju sposobnost privući vrlo različite skupine korisnika i zato su ključni generatori života. Mi ih nikada ne promatramo kao dodatak hotelu. Naprotiv, oni su jedan od njegovih najvažnijih javnih slojeva.
Toma Plejić: Danas se identitet mnogih hotela zapravo stvara upravo kroz njihove gastronomske i društvene sadržaje. Ljudi često ne pamte recepciju ili hodnik, ali pamte atmosferu bara, pogled s terase ili razgovor koji su ondje vodili. Ako lokalni stanovnici redovito dolaze u hotelski restoran ili bar, hotel prestaje biti zatvoreni sustav i postaje dio urbane svakodnevice. Upravo nas ta transformacija zanima.
Koliko su u ovim projektima važni prostori za poslovne evente, kongrese i prezentacije?
Lea Pelivan: Iznimno su važni jer predstavljaju novu vrstu urbanog programa koji gradovima nedostaje. Zagreb danas više nije samo turistička destinacija, nego i mjesto poslovnih, kulturnih i kreativnih susreta. Hotel mora biti platforma za sve te različite aktivnosti. Zanima nas arhitektura koja stvara uvjete za susrete i razmjenu iskustva. Event prostor nije samo prostorija, nego društveni mehanizam koji može generirati nove odnose među ljudima.
Toma Plejić: Takvi prostori više nisu samo kongresne dvorane. Oni postaju mjesta razmjene znanja, predstavljanja novih ideja i povezivanja različitih zajednica. U tom smislu imaju gotovo javnu funkciju.
Kako ste pristupili dizajnu tih prostora da ne djeluju kao izolirane dvorane, nego kao dio šireg hotelskog iskustva?
Lea Pelivan: Ključno je bilo izbjeći osjećaj izdvojenosti. Često su kongresni prostori skriveni duboko unutar zgrade i potpuno odvojeni od ostatka života hotela. Mi smo htjeli suprotno. Izmijenili smo logiku organizacije zatečenog prostora u potpunosti, kako bi u svakom trenutku znao gdje si i gdje možeš logično nastaviti iskustvo. Tako nastaje kontinuirano iskustvo umjesto niza odvojenih funkcija. Hotel tada postaje jedna velika društvena mreža u fizičkom prostoru.
Toma Plejić: Zanimali su nas prijelazi, vizualne veze, otvorenost i mogućnost da korisnici događanja stalno osjećaju prisutnost ostatka hotela. Željeli smo da osoba koja dođe na konferenciju spontano nastavi razgovor u baru, restoranu ili lounge prostoru.
Može li hotel u tom smislu postati ozbiljan gradski infrastrukturni punkt, a ne samo smještajni objekt?
Lea Pelivan: Ne samo da može, nego mislimo da će sve više morati preuzimati tu ulogu. Gradovi postaju složeniji, načini rada i druženja se mijenjaju, a potreba za fleksibilnim prostorima raste. To je vrlo radikalna promjena u odnosu na tradicionalno poimanje hotela, ali vjerujemo da upravo u tom smjeru ide budućnost.
Toma Plejić: Hotel ima potencijal objediniti velik broj različitih aktivnosti pod jednim krovom. Može biti coworking prostor, kulturna platforma, mjesto za prezentacije, gastronomsku scenu, društveni klub i turistički smještaj ili smještaj za nekog lokalnog kreativca koji je došao napisati roman.
Koliko su vas u ovim projektima inspirirali međunarodni trendovi gdje hoteli funkcioniraju kao “city hubs”?
Lea Pelivan: Važno je razumjeti društvene promjene. Vjerujemo u stvaranje lokalno relevantnih prostora koji imaju globalno značenje.
Toma Plejić: Primjećujemo da najbolji suvremeni hoteli odavno nisu samo mjesta za putnike. Oni funkcioniraju kao kulturne i društvene platforme grada. Ta ideja nam je bliska, ali uvijek je pokušavamo interpretirati kroz zagrebački kontekst.
Vidite li hotel budućnosti više kao mjesto boravka ili kao multifunkcionalni javni prostor koji živi cijeli dan?
Lea Pelivan: Mislimo da će upravo javna dimenzija postajati sve važnija. Hotelska soba će uvijek biti važna, ali ona više nije jedini razlog zbog kojeg ljudi dolaze u hotel. Takva raznolikost aktivnosti čini prostor živim. A arhitektura je najzanimljivija upravo onda kada omogućuje paralelnost, istodobnost, višeznačnost, transformabilnost...
Toma Plejić: Hotel budućnosti zamišljamo kao prostor koji funkcionira od ranog jutra do kasne večeri. Mjesto gdje netko dolazi raditi, netko drugi održava sastanak, treći dolazi na ručak, četvrti na izložbu, a peti prespavati.
Ako netko uđe u Stellar ili Zonar samo na kavu ili ručak, što biste voljeli da osjeti o tom prostoru i njegovu odnosu prema gradu?
Toma Plejić: Voljeli bismo da osjeti energiju otvorenosti, znatiželje i optimizma. Da prostor djeluje kao produžetak grada, poznato i nepoznato, da naslutiš da će ti biti zanimljivo.
Lea Pelivan: Najljepši kompliment bio bi da netko nakon posjeta kaže da je bio u gradu, a ne u hotelu.
Kako biste voljeli da se promijeni percepcija hotela u Zagrebu u sljedećih nekoliko godina?
Lea Pelivan: Voljeli bismo da hoteli postanu mjesta svakodnevnog života, a ne povremene destinacije rezervirane za turiste. Da građani u njima žive, održavaju sastanke, rade, izlaze, organiziraju događanja i provode slobodno vrijeme. Ako za deset godina Zagrepčani budu govorili „vidimo se u hotelu“ s istom prirodnošću s kojom danas kažu „vidimo se na trgu“, mislim da će to značiti da se dogodila jedna važna urbana transformacija. Hotel tada više neće biti zgrada. Postat će dio sistema. I upravo je to najzanimljivija mogućnost arhitekture.
Toma Plejić: Zagreb nema dovoljno hibridnih prostora koji istodobno spajaju rad, kulturu, gastronomiju, druženje i boravak. Hoteli mogu preuzeti dio te uloge i postati važni urbani akteri, stimulatori i generatori novih životnih stilova.